Brate mili, izgleda da sam umro Nikad nisam brijo da će bit ovako čudno Osjećam se budno, al gledam svoje truplo Izgleda da se moram pomirit s ovakvom sudbom Nisam reko mami bok, ko da sam brijo da će mi vaš Dragi bog dati rok da pozdravim bliske Prije nego se stisnem u stari grob U lijesu pored tatinog il na nekom novom mjestu Pričam vam o dvije smrti ko Mattia Pascal il Oliver Al samo prva od te dvije boli me Jer druga je uzela samo tijelo Kobni desert kom je prethodilo glavno jelo Ljudi znaju bit bezobzirni I to te ubije kad misliš da si nedodirljiv A ovo biće je jedno od divnijih Za nju ni najljepši pridjevi nisu dovoljno iznimni I nije da sam sklon relativiziranju Al svaka lijepa riječ relativizira nju I sada znate tko me prvi ubio Pričo sam sa sudbinom i smijala se podrugljivo A druga smrt je bila gruba Al nježnija od prve jer prva je bila ljubav Prva je bila tuga, druga je bila sudar Vozila je druga jer prva je pila čuda, a druga je bila luda I ne znam jel kriva doza il pogrešna dijagnoza Al prizor je zbilja grozan Proliven mozak, prosuo sam pamet Izvan vozila jer koza je vozila usred poziva Danas jesi, sutra nisi, sutra nisam Na ručku ni na večeri jer sam presto disat I za kraj umjesto bisa Vidim dvjesto lica u odjecima ženskog vriska