U gradu, nije važno ime
U praznoj sobi, kaže priča
I usred ljeta, usred zime
Ja vidim tužnoga mladića
On živi sam i k'o zanesen
U svome svijetu od papira
A vani sunce, kiša, jesen
A vani vergl nešto svira
No jednog dana šum kraj vrata
To netko neznan ući želi
U njegov život poput tata
Da njegovu samoću dijeli
A vani zima, vani sniježi
I pored praga mačka leži
On pruža ruke k'o da sanja
A vani zora, svjetlost danja
No u tom času, u tom trenu
Pred sobom vidje nagu ženu
I on joj reče, budi moja
A ona kaže, ja sam tvoja
I sve što ima mladić skupi
I stavi trgovcu na vagu
Da prstenje od zlata kupi
I haljinu za svoju dragu
Da, zlato želi, al' ne haje
Za skromnu halju što joj daje
I tužni mladić svako veče'
U novu krađu opet kreće
Jer on je želi, on je ljubi
I volio bi da je mazi
A zna da svoju ljubav gubi
Bez darova i ruku praznih
I riješi sada, još ove noći
U zadnju krađu on će poći
I u zoru se mladić vrati
Da strašnim novcem ljubav plati
I donese joj dragi kamen
U svijetu najveći od sviju
U kom se kao jedan plamen
Sve vatre ovog svijeta kriju
I vidje, žena ruke pruža
I ljubi kamen kao muža
I kao što njega nikad nije
Uz tijelo hladan kamen grije
I dok se njemu lice grči
U sobu uđe miš i trči
I kao mačka skoči žena
Na plijen se baci istog trena
I stigne ga, a njeni zubi
Već traže meso koje peče
I ženi koju mladić ljubi
Sa kuta usne krv poteče
U strahu mladić oči sklopi
Te strašne slike neka odu
On vidje lađu što se topi
I svoju ljubav na tom brodu
A kada opet nađe snage
On digne vjeđe, žene nema
I tada 'mjesto svoje drage
On vidje mačku kako drijema
Kroz prozor uđe svjetlost danja
On pruža ruke k'o da sanja
Sad opet samo mačku ima
A vani studen, snijeg i zima