Dižemo silne zidove svojih ego tripova
A iza njih smo usamljene skitnice (skitnice)
Najgore je kad desi se da u trenu nestane
Ono što gradili smo sad je prazan hram (prazan hram)
Kako se lako odreći jedni drugoga
Sve svete stvari danas ništa ne znače
Negdje u tami prkosi pravednik koji doziva
Vjetar što utjehom će izbrisati bol
Pusti, nek' misle što hoće
Pusti, nek' misle što hoće
♪
Opet prkosim u tami, ovog puta nema vraćanja
Ja sam pravednik, ovo su nepravedna sjećanja
Pamtim sreću koja traje duplo manje
Malo procvjeta pa se pretvori u sranje
I kad postanem princ drugi dan sam opet žaba
Umoran i nemoćan k'o neka stara baba
Sve je usporeno, opet osjećam se grogi
Sve što boli u trbuhu mi se se zdrobi
Odbijam bit' provociran, odbijam bit' iznerviran
Odbijam bit' drogiran, pijan, izoliran
Zašto više nismo ljudi dobre volje
Zašto naše ne valja, a tuđe je bolje
Zašto sve što raste mi režemo u korijenu
Zašto nepromjenjivi obećavaju promjenu
A svijet je nekad lijep kada gledam ga takvog
Na njemu nema dosta hrane, al' ima metak za svakog'
♪
Pusti, nek' misle što hoće
Pusti, nek' misle što hoće
♪
Zašto dižu se zidovi stvoreni iz boli
I tko su svi ti umjetni idoli
Govore sorry kad za milost se moli
A reklame im govore kako se živi i voli
Zato opet, opet idem nazad
Duboko ispod, dublje nego ikad
Gdje visoko je pod i bit' će mi dobro
Sve nevažno pro'će
A do tada puštam ih nek' misle šta hoće
Pusti, nek' misle što hoće
Pusti, nek' misle što hoće