U postelji još pored mene bdije Pokriven mrakom kao brod u luci Tvoj život u kom uplašeno bije I moje srce, kao sat na ruci Sa prijestolja se na nas Sljeme ruši I stiže sve do groblja iznad grada A kiša kupa bol u mojoj duši I skuplja se kraj posljednjih arkada Ti ne znaš kamo, gubeći se, ide Taj put na kome nema putokaza I tvoje oči zamagljene vide U kapi kiše krhotinu mraza Krhotinu mraza Još kao pseto uza me je nada S njom i ja vičem da ćemo se sresti No, Sava gasi svjetla moga grada I ostavlja me samoga na cesti Ja ništa ne znam o svome životu Ni tko me vodi, ni što da se radi I pamtim samo neku anegdotu O ljubavi i nevolji i nadi Moj um od snova, slova i papira Još čuva tvoje slogove i rime A ti, kad čuješ zvuke glasovira Hoćeš li znati, hoćeš li znati kako mi je ime?