Davno je to bilo, u zemlji koje nema više Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše Sjećam se sudbina mnogih, u gradu ispod Trebevića Ali Boško i Admira, to je već bila filmska priča Oko njih su gorili dani, nisu ni imali šanse Al' teška vremena uvijek donesu velike romanse Nisu bili iz plemena istog, nit' su imali istog boga Al' imali su jedno drugo i san o bijegu iz sveg toga Kažu da ljubav može sva zla pobijediti Al' izgleda da čovjek ne zna to oružje upotrijebiti Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava To se ovdje događa često, postoji neki nevidljivi prag Koji pređeš i anđeo u tebi odbaci krila i postane vrag I pred snajperom na Vrbanja mostu i pred onim što sve najbolje zna Njih dvoje su stajali sami, na zadnjoj stanici svoga sna Zato sjetite se njih, svi vi veliki i moćni Što na retrovizoru, umjesto u srcu, držite ljubav, vjeru, sveti lik Zato sjetite se njih, ne smije biti vam svejedno Zar je nebo jedino mjesto, gdje možemo biti jedno Gdje možemo biti... Zajedno Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volio I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava