Oprostite što nosim svu tu prtljagu
što ju raspakiravam pred vama u Strasbourgu i Haagu
što dolazim s torbom punom lokalnih sranja
što zovem se Edin, Đorđe ili Sanja
Dopustite da budem građanin svijeta
Neopterećen jarmom balkanskog identiteta
Da stvaram ispočetka i da krojim svoj put
Da odgovaram sebi i samo na sebe budem ljut.
I shvatite da to što nosim nije moje
Da su drugi po meni šarali sve te nacionalne boje,
Da sam odgajan da mrzim al' se mržnje sada sramim
Da drugi su htjeli na istoku da se osamim
I shvatite da ja jesam to što jesam
Da moje znanje i sposobnost definiraju što sam
Da je pun kurac više to što nosim ovo breme
Uzmite si i nosite sve te vaše probleme
Hej Slaveni
Još ste živi,
A davno trebali ste nestati
Hej Slaveni
Vaše vatre još gore,
Ne daju mi disati.
Na čijoj si ti strani, čiji, čiji si ti, mali
Okrećeš li kaput koji su ti dali
Mijenjaš li boje poput kameleona
Gdje tvoj distrikt, gdje je tvoja zona.
A ja bi najradije da nestanem
Sram me, postidim se kad izreknem
Odakle sam, tko sam, jer važu mi težinu
A najrađe bih sve poslala u materinu.
Podvuk'o bih crtu i krenuo ispočetka
U zemlji gdje kuće nemaju rupe od metka,
I kvragu vaši ratovi i s vašeg stola mrvice
I k vragu vaše Ruže hrvatske i Titove ljubice
I kvragu vaše doktrine i veliki nam vođe,
A sve me to glođe, do kosti me to glođe
Raspižđen i lud, ovo krik je u tami
Jebem vam mater, snać ćemo se mi sami.
Čovjek bez naroda,
Čovjek bez amblema,
Čovjek bez himne
Je čovjek bez problema.
Čovjek bez naroda,
Čovjek bez amblema,
Čovjek bez himne
Je čovjek bez problema.
Hej Slaveni
Još ste živi,
A davno trebali ste nestati
Hej Slaveni
Vaše vatre još gore,
Ne daju mi disati.
Hej Slaveni
Još ste živi,
A davno trebali ste nestati
Hej Slaveni
Vaše vatre još gore,
Ne daju mi disati.
Kraj